Osnovna škola Ivana Kozarca Županja

(Ne)vjera u svoje sposobnosti

Mnogi naši uspjesi ovise o našim sposobnostima i vještinama. No, oni također ovise i o našim stavovima o sebi i svojim mogućnostima, tj. o našoj vjeri u sebe same. Mnoge stvari smo u stanju učiniti jer mislimo da možemo, kao što neke druge ne uspijevamo učiniti jer mislimo da ne možemo.

Svatko od nas osjeća se dobro kad u nečem uspije, što nas u vlastitim očima osnažuje i jača nam vjeru u sebe. Istodobno, ako vjerujemo u sebe i svoje sposobnosti, sami sebi postavljamo i više ciljeve i od sebe samih očekujemo više uspjeha. U tom slučaju, u ostvarenju svojih ciljeva i lakše uspijevamo. Tko zna u čemu bismo sve uspjeli da smo mislili da možemo i da smo se usudili probati?

Literatura nas uči da je samopouzdanje skup vještina koje nas potiču da ustrajemo u svojim nastojanjima i ne odustajemo kod prepreka na koje pritom nailazimo. Imamo li visoko samopouzdanje, lakše podnosimo razočaranje  zbog mogućih neuspjeha, pa lakše preko njih prelazimo i hrabro idemo dalje. U tom slučaju i mnogo lakše ostvarujemo svoje mogućnosti te svakodnevno otkrivamo neke nove.

Imamo li pak nisko samopouzdanje, o sebi i svojim sposobnostima imamo loše mišljenje i teško pronalazimo rješenje problema na koje nailazimo, ma kako ona možda bila jednostavna. I ne samo to: muči li nas nisko samopouzdanje, nakon svakog neuspjeha sami sebe okrivljujemo, a zbog toga svakodnevne izazove doživljavamo kao izazove nelagode, straha, frustracije. Tako mnogo lakše odustajemo od onog što započnemo, a svoje mogućnosti, kakve god one bile, mnogo teže ostvarujemo.

Naravno, uvijek postoji opcija ne baviti se ničim, jer ako se ničim ne bavimo niti išta poduzimamo – ne možemo u tome niti podbaciti (pa se razočarati).

Ukratko, samopouzdana osoba djeluje, aktivna je i zna što želi ostvariti. Zato je već od ranog djetinjstva potrebno posvetiti pažnju poticanju razvoja samopouzdanja. Nevjera u vlastite sposobnosti može biti velika smetnja djetetu da bude uspješno i tako se osjeća.

Na samopouzdanje djeteta veliki utjecaj imaju odrasle osobe koje se njime bave. Ako su toga svjesne, vjerojatno će uložiti trud kako bi razvoj samopouzdanja djeteta poticale. Ako toga nisu svjesne, mnoštvom nenamjernih pogrešnih postupaka mogu djetetovu samopouzdanju nanijeti popriličnu štetu.

Slično kao i odrasli, djeca s nižim samopouzdanjem često misle da nešto ne mogu i da neće uspjeti, a upravo zbog tog stava, često stvarno i ne mogu i ne uspijevaju.

Takav im stav smanjuje motivaciju, pa odustaju od aktivnosti u kojima bi, s obzirom na svoje realne mogućnosti, zapravo mogla biti uspješna. Istodobno, djeca s višim samopouzdanjem više vjeruju u svoje sposobnosti, pa se u različite izazove upuštaju visoko motivirana i s dobrom vjerom u uspjeh, koji zato lakše i ostvaruju.

Tako samopouzdanje, bilo ono visoko ili nisko, može postati samoispunjavajućim proročanstvom. Zato se ponekad kaže: misliš li o sebi da možeš, ili pak misliš da ne možeš, u oba si slučaja vjerojatno u pravu. Misliš li da nešto možeš – to ćeš i pokušati, s vremenom naučiti i na kraju uspjeti. No, misliš li da ne možeš, nećeš ni pokušati, nećeš naučiti niti ćeš uspjeti. Nije uvijek tako, a većinom jest.

Samopouzdanje djeteta je stav djeteta o samom sebi i svojim sposobnostima. Kakvo god ono bilo, može se mijenjati.  

Kako djetetu pomoći da razvije samopouzdanje?

Da bismo pomogli razvoju samopouzdanja djeteta, moramo biti spremni prihvatiti i njegove moguće pogreške, a ne samo najbolja i najreprezentativnija ponašanja i postignuća. Razvoju samopouzdanja djeteta može smetati naša eventualna sklonost perfekciji. Ako dijete ponekad iz škole donese „jedinicu“, njegov odgoj i obrazovanje još uvijek imaju perspektivu, jer su i najveći umovi svijeta ponekad griješili i svoje greške učili ispravljati. Jedan od najvećih znanstvenih genija svih vremena Albert Einstein, i dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, svojedobno je rekao: „Oni koji nikada nisu pogriješili, nikada nisu ni isprobali nešto novo“. A djeca nešto novo čine  (i trebaju činiti) svakodnevno.

Važan je trud, a ne samo uspjeh

Ako dijete odlučimo pohvaliti (a ni s tim ne treba pretjerivati), to valja činiti ne samo za neku uspješno obavljenu aktivnost, nego i za trud koji je dijete uložilo u njeno obavljanje. Pritom valja biti umjeren, tj. ne pretjerivati s „hvalospjevima“ a još manje djetetu lagati. Primjerice, ako dijete nije uspjelo u školi dobiti odličnu ocjenu, nije primjereno uvjeravati ga da će od sutra pa zauvijek, sigurno dobivati samo „petice“. Mnogo je bolje ohrabriti ga na ulaganje dodatnog truda, ali mu reći kako smo već sad ponosni na trud koji je do sad uložilo. Naime, važno je pohvaliti djetetov trud te sam proces obavljanja neke aktivnosti ili posla, a ne samo postignuti uspjeh. Dijete koje zna da odrasla osoba njegov trud i nastojanja cijeni, ima veće šanse razvoja u samopouzdanu osobu.

Postavljanje realnih ciljeva

Također je važno djetetu pomoći da postavlja realne ciljeve (očekivanja od sebe). Dijete koje je nezadovoljno jer misli da je u nečemu neuspješno ( a evidentno ne postoji prostor za poboljšanje), valja podsjetiti na druga područja u kojima je mnogo „jače“ tj. uspješnije. Pomaganje djetetu da pronađe područje u kojemu se osjeća uspješno, pogoduje razvoju njegova samopouzdanja.

Dolje pesimistična proročanstva i kritike!

U razvoju samopouzdanja djeteta, osobito onog najranije dobi, veliku ulogu imaju njegovi roditelji. Nažalost, oni dijete nerijetko kritiziraju uvjereni da time čine najbolje moguće. Kritiziranje druge osobe, bila ona odrasla ili dijete, rijetko kada vodi poboljšanju njenog ponašanja, ali često narušava odnose kao i samopouzdanje. Zato u odgoju djece valja biti jako oprezan i „škrt“ s kritikama, jer one imaju mnogo više nedostataka nego prednosti.

Želimo li djeci pomoći da budu uspješna i razviju samopouzdanje, ne zaboravimo:

…Samopouzdanje je stav djeteta o samome sebi i svojim sposobnostima. Dijete o sebi može imati bolje i lošije mišljenje, što se može mijenjati.

…Uspjeh nema „univerzalnu veličinu“. Za svaku osobu uspjeh može značiti nešto drugo.

…Nevjera u vlastite sposobnosti može biti velika smetnja djetetu da bude uspješno i tako se osjeća.

…Dijete koje zna da odrasle osobe njegov trud i nastojanja cijene, ima veće šanse razvoja u samopouzdanu osobu.

…Pomaganje djetetu da pronađe područje u kojemu će se osjećati uspješno, pogoduje razvoju njegova samopouzdanja.

…Kritiziranje djeteta rijetko kada vodi poboljšanju njegova ponašanja, a često narušava njegovo samopouzdanje.

…Pružanje prilika da sudjeluje u donošenju odluka, djetetu će pomoći da se osjeća uvaženo i razvija samopouzdanje.

Razmislimo!

Pitanje: Pet žaba sjedi na lopoču; četiri od njih odluče skočiti u vodu. Koliko ih ostaje na lopoču?

Odgovor: Možda jedna, dvije, tri, četiri ili pet. Nakon „odluke“, postoji još jedan korak koji se zove akcija. Četiri su žabe odlučile skočiti, ali ne znamo jesu li to stvarno i učinile!

Tekst preuzet iz knjige: Edita Slunjski, “Kako djetetu pomoći da bude uspješno i razvije samopouzdanje“, Element, Zagreb, 2014.

Pedagog: Ljiljana Oršolić, prof.