Osnovna škola Ivana Kozarca Županja

   Corona... Mnogi me pitaju što mislim o tome. Pa zapravo, ne znam što bih mislio. Prvo svi kažu da se ne brinemo, pa kasnije rade paniku oko svega toga. Sve je zatvoreno osim ljekarni i trgovina u kojima se prodaje hrana. Ljudi ne idu na posao i ne smiju puno izlaziti van. Ja sam Ratko, i evo kako smo se moja obitelj i ja snašli u ovoj situaciji.

   - Potvrđen je sto šesti slučaj corona virusa u Hrvatskoj, za sada... - začulo se na televiziji prije nego ju  je sestra ugasila. - Zašto sada to? - upitao sam. - Dosadilo mi je više slušati o ovim glupostima – rekla je. - Djeco upalite televiziju, želim čuti novosti - začula se mama iz kuhinje - također operite ruke i pojedite večeru. - Odmah sam otišao u kupaonu i oprao ruke. Sestra je samo sjela za stol. - Josipa, operi ruke – mama je rekla sestri. - Ma daj, to su samo gluposti – rekla je sestra i zanemarila mamin savjet. U zadnje vrijeme se stalno tako ponaša. Mama kaže da je pubertet u pitanju. Ja se u to baš i ne razumijem, samo znam da ima petnaest godina. Moja sestra ima kosu crvene boje. Voli nositi kratke majice i hlače, i voli gledati mobitel. Rijetko se svađamo, jer se njoj ne da svađati, pa mi jednostavno ugodi. Volim gledati filmove s njom jer me uvijek nasmijava. -Dobro, vidjet ćeš kad se jednom svi zarazimo zbog tebe - odvratila je mama. Ona je vrlo skeptična oko svega toga. Po kući hoda s maramicom u ruci i njome otvara vrata. Svaki dan pažljivo sluša vijesti da ne bi nešto propustila. Kaže nam da nakon pranja ruku ponovno operemo ruke. Njena česta izreka u ovo vrijeme je “Za svaki slučaj!”. Moja mama ima dugu plavu kosu i nosi naočale. Voli kuhati i čistiti. Ona je frizerka, ali trenutno ne radi, znate, zbog virusa.

   Sestra i ja večerali smo, kad se tata vratio s posla. - Čekaj! Ne miči se! - mama je vikala čim je ušao. Evo nje opet... To uvijek radi. Svaki put kad se tata vrati s posla, mama ga zaustavi na ulazu i po njemu pošprica nekakav sprej. Kaže da je to sredstvo za dezinfekciju. Ja čak ni ne znam što to znači, ali nema veze. Tata zbog toga poludi, ali se brzo smiri. Moj tata je visok i ima smeđu kosu. On je pametan i uvijek pomogne oko zadaće i sve mi objasni. Radi u Konzumu, pa trenutno mora ići na posao, znate, jer se tamo prodaje hrana. – Ima li čega novoga na poslu? Nije vam valjda došao netko iz Italije? Ili bilo koje druge države osim Hrvatske, ma zapravo iz bilo kojeg drugog grada! - povikala je mama. - Ne, ne... Sve je u redu, ne moraš se brinuti - rekao je tata. - Oh, onda je dobro. Vidi, već je kasno, hajde djeco na spavanje. Sutra se morate ustati da stignete na nastavu - smješkajući se rekla je mama. Mi smo ju poslušali.

   Sutradan, ja sam se kao i uvijek, probudio malo ranije da se stignem pripremiti. Sada ne idem u školu, nego gledam nastavu preko televizije. To se zove nastava na daljinu. Kada završi nastava na televiziji, onda dobivamo zadatke na tabletima koje smo dobili u školi. Nastava za drugi razred počinje u deset sati. Meni je zanimljivo gledati i nastavu za prvi razred, zato što su svi ti zadatci jako lagani. Ja sam ih već odavno naučio. Nastava za prvi razred srednje škole počinje u osam sati. Moju sestru to baš i ne zanima. Ako ne prespava sve sate, onda bude na mobitelu i uopće ne obraća pažnju. Ja mislim da to nije dobro. Kad se već svi ti učitelji toliko trude, onda bismo ih barem trebali poslušati. Znate što? Nije ta nastava na daljinu toliko loša. Mogao bih se naviknuti.

   I mama i tata su ustali ranije kako bi otišli u trgovinu. Neki ljudi kupuju previše stvari pa onda ne ostane dovoljno za druge. To tatu i mamu jako ljuti. Tata kaže da bismo trebali postaviti šator i čekati ispred trgovine dok se ne otvori. Tako bismo bili prvi i mogli bismo kupiti sve što nam je potrebno. Ja sam ih pitao mogu li ići s njima, pošto moja nastava još nije počela. Sestra je još spavala, pa ju nismo budili. Kada smo stigli u trgovinu imali smo što i vidjeti. Mislim, nismo. Vidjeli smo da nema ničega. Police su bile prazne. - Ništa čudno - rekao je tata. Baš kada smo htjeli uzeti kutiju keksa, neki gospodin nas je prestigao i jednim potezom ruke s police gurnuo sve kutije u svoja kolica te požurio dalje. – Hej, ti! Stani malo! Što ti misliš da... - vikao je tata za gospodinom prije nego ga je mama prekinula. - Pusti ga. Ne želim vas slušati kako se svađate. Zar misliš da bi itko postupio drugačije? - rekla mu je. – Ljudi se moraju osigurati ako dođe do puno gore situacije. - Malo smo se prošetali trgovinom. Naišli smo na skupinu ljudi ispred police s toaletnim papirom. Mislim, bez papira, ma shvaćate. Zapravo je ostao jedan paket. Ljudi su se svađali oko toga tko će ga uzeti. Bilo je burno. Svi su vikali jedni na druge. Gurali su se i otimali. Dvije žene su se otimale za vreću brašna. Kada su ju povukle u isto vrijeme, svo se brašno rasulo na sve strane, baš kao kiša. Jedan je čovjek gurnuo vazu koja se razbila i komadići stakla su se raspršili po podu. Prolilo se i puno vode i soka pa je pod bio poput bare. Bio je to pravi nered. Tata mi je dao jedan zadatak. Vrlo rado sam ga prihvatio. Sagnuo sam se, prošao između svih tih ljudi i uzeo zadnji paket toaletnog papira bez da me itko primijetio. Putem do blagajne smo uzeli po malo svega što je ostalo na policama. Platili smo i otišli. Vidjeli smo da je blagajnik tek tada primijetio svađu koja se odvijala i otišao ju spriječiti. Sretno mu s time.

   Kada smo se vratili iz trgovine, sestra je još spavala. Na svu sreću, stigli smo prije nego je moja nastava počela. Sjeo sam za stol, izvadio knjige i pažljivo pratio program. Telefon je zazvonio. Pošto sam mu bio najbliže, javio sam se. - Halo – rekao sam. - Halo, tko je to? - začuo se bakin glas. - Bako! - uzviknuo sam. - Bok Ratko, ti si. Što radiš? - upitala me. - Gledam nastavu preko TV-a – rekao sam. - Ma daj, TV-a? Eh, vidiš kako se vremena brzo mijenjaju. U moje vrijeme smo i po kiši pješačili do škole, a danas djeca iz kreveta prate nastavu. Ma dobro, nije to sad bitno. Reci mami da dolazimo - rekla je baka. - Dobro – odvratio sam. – Bok! - Bok! - pozdravila je i ona mene. - Tko je to bio? - pitala me mama. - Baka. Kaže da dolaze - rekao sam. - Dobro, onda bolje da počnem pripremati ručak - rekla je mama sama sebi i uz to dodala – Ratko, idi probudi Josipu, baka i djed će doći a ona spava. - Otišao sam u sestrinu sobu i probudio ju. - U ovoj kući se ni naspavati ne može - rekla je pospano.

   Nakon sat vremena, baka i djed su stigli. Trebalo im je duže nego inače, jer su ih morali provjeravati kada su prelazili granicu. Ja sam ih odmah otišao zagrliti. Svi smo sjeli na naš veliki kauč i pričali. Na televiziji su spominjali nešto o coroni, pa je mama pojačala zvuk. Nismo čuli baš sve, ali su spomenuli naš grad i pokazali sliku nekog čovjeka. Joj, pa to sam vam zaboravio ispričati. Kada smo jutros bili u trgovini, jedan čovjek nam je pomogao da pronađemo neke namirnice, pa smo stali i malo pričali s njim. Baš njegovu sliku su pokazali na vijestima. - O, moj Bože! - povikala je mama. – Pa tog smo čovjeka sreli danas. Što ako smo zaraženi!? - Mama se uplašila. Moja sestra je odmah otrčala u svoju sobu kako bi stavila masku. Sada joj to više nisu samo obične gluposti. Bio je to pravi nered. Mama je špricala svoj sprej za dezinfekciju po kući kao luda. Tata je cijelo vrijeme vikao. Sestra se pokrivala svim dekama u kući kako virus ne bi došao do nje. Baka je iz straha prolila kavu, a djed ju je samo pogledao i rekao - Došli smo baš u pravo vrijeme. - Ja sam samo sjedio i promatrao. Kada sam se nasmijao svi su rekli da je ovo ozbiljna situacija i da se ne smijem smijati. - Niste poslušali vijesti do kraja. Spomenuli su naš grad zbog one svađe u trgovini jutros, a gospodin kojeg smo sreli je policajac koji je to zaustavio pa su ga zato prikazali – rekao sam kroz smijeh. Sve je to bila lažna uzbuna. Ako ništa, sad smo barem spremni ako se to stvarno dogodi.

   Tako otprilike izgleda jedan dan u mojoj obitelji za vrijeme corone. Ja mislim da je najbitnije da ne paničarimo i da će se to na kraju ipak nekako riješiti. Stvari koje sam čuo o toj coroni nisu baš lijepe. Zanimljivo mi je slušati o njoj, ali ne bih ju baš volio osobno upoznati.

Karlo Lacković, 7. b