Osnovna škola Ivana Kozarca Županja

Ako ikada postanem roditelj, nadam se da neću zaboraviti da sam i ja nekada bila dijete. Nadam se da ću se sjetiti kako, iako sam govorila da mi ne treba razgovor ili pomoć, učinila bih sve da mi ga je netko ponudio. Iako je to nemoguće, potrudit ću se „pročitati“ njihove misli. Svoju djecu želim naučiti kako život nije ljubavni film ili bajka i da nije krasan, ali ću ih naučiti kako ova pustolovina zvana životom može biti i najbolja i najgora. Ja nisam najpametnija. Koliko god da sam starija od njih, meni je i dalje potrebno da učim od njih, kao što i oni uče od mene. Nitko nam ne daje „upute“ za odgajanje djece i to je vrlo težak i zahtjevan „posao“. Ja sam osoba koja vjeruje u vile, čarobnjake i superheroje, ali naravno, ne u obliku koji govorimo maloj djeci. Vjerujem da je svaki čovjek čarobnjak ili vilenjak, a oni posebni, koje zovemo roditeljima su naši superheroji. Čuvaju nas, odgajaju i vole. Svojoj djeci želim pokazati da trebaju koristiti svoju maštu. Imamo ju s razlogom, zašto ju onda ne koristiti. Savršena neću biti. To moraju znati. Savršenstvo ne postoji. Svi imaju svoje mane i to je sasvim normalno. Naravno, neke možemo pokušati ispraviti, ali neke ipak moramo prihvatiti i živjeti s njima. Previše slobode nije dobro, kazni također. Nasilje koristiti ne želim. Mislim da je to sasvim bezvezan način za postići nešto. Želim ih naučiti da je najvažnije da budu dobri ljudi. Trebaju dijeliti, igrati se, družiti se, uživati u djetinjstvu,  a onda kasnije i u životu, a onda na kraju neka uče i pate se sa školom. Želim ih naučiti da cijene sve trenutke života. I one loše i one dobre. Oni loši trenutci neka  ih ojačaju i neka iz njih nešto nauče. One dobre neka pamte i uživaju u njima. Trebaju znati da je u redu stati, reći ne, pogriješiti i „pasti“. Želim da znaju da sam uvijek tu. Kada su tužni, ako ih nešto muči, trebaju znati da ću ih slušati. Kada su sretni trebaju znati ću se smijati s njima i da jedva čekam čuti njihove pustolovine. Ono najvažnije, trebaju znati da ću ih voljeti. Uvijek. U životu ne postoji cilj. Ne želim da budu liječnici, odvjetnici ili znanstvenici. Što god ih čini sretnima, čini i mene sretnom. Ništa ne moraju raditi zbog nekog drugog. Ne trebaju činiti ono što okolina očekuje. Neka budu posebni. Dobri ljudi, prijatelji i neprijatelji.

Nika Cimerman Pavić, 8.a